U momentima nostalgije, slabosti, kada pomislim na tvoj osmijeh i da ga više nikada neću vidjeti i da mi to ruši svijet trenutno i znam da neće, ali tek kad prodje dovoljno vremena i zaboravim sve, poželim sve ponovo. Sve ispocetka. 
 

Poželim te voljeti kako sam te voljela, bezuslovno i onda kad sam bila zbunjena što te toliko volim. Poželim te poželjeti kao kad sam poslije 2 godine i dalje te željela. trcala ti. Nije bilo ljepšeg osjećaja nego tvoje “djesi” kad udjem na vrata, nježni osmijeh i zagrljaj oko struka. Odmicanje, poljubac, i ponovo jos jaci zagrljaj. 
“Pa ja te poželila”, moje tiho, ispod daha. Nikome to nisam govorila, nit govorim. Ni mami.
“Pa i ja sam tebe”, odgovaraš i kezim se, pretvaram se u osmijeh, osmijeh jedne voljene žene kojoj to niko ne govori. 

​

Sjećam se kad smo se upoznali, u Augustu, cekao si me kraj crkve u bež šorcu i plavoj majci i wayfair naocalama. Imala sam iste na glavi, pomislih - dobar znak. Kao da su naocale indikacija bilo cega i toga da ces me prestat voljeti kad napunimo 3 godine. Sjećam se da tvoja energija nije odavala da ceš me te veceri poljubiti. Bila je srijeda kad smo se prvi put vidjeli. Odma sutradan, u cetvrtak, smo i drugi put se vidjeli, sjećam se. Prilazeći da te zagrlim, ti si me poljubio kao da se znamo dugo, a ne tri dana. Cesto smo poslije znali reći da se cini kao da se dugo znamo oboje, kao iz prošlog života. Nakon tri sedmice, smo to spominjali u Budimpešti, naše prvo putovanje.

​

Trcala sam i poslije skoro 3 godine. Istom brzinom i jednako bez daha, pretvarala se u isti osmijeh kada bi me zagrlio. Poželim nekad tako, da opet potrcim ti u željenje i da mi želudac igra. Poželim da sjedimo na kaucu i gledamo nešto i ja sa naocarama krivim jer mi je opet ispao šaraf negdje. Ti mi griješ noge i podvlaciš deku, da ne ulazi hladnoća, a ja ti ljubim ruke i grlim ih obrazom. Poželim da subotom ustanemo u 5.30 i spremimo se da idemo u selo neko, nama novo, da slikas auta koja brzo idu - i kad pada snijeg ili kiša. Malo se mrštimo, ali u autu se uz podcast skupamo smijemo na iste fazone ili slušamo radio i nalazimo ekvivalente u balkanskoj muzici, “ovo je austrijski Dino Merlin”.

Kada se navecer u 9 vraćamo, poželila sam da glasno pjevam uz radio dok se ti smiješ, a ja sve to radim da ne bi oboje zaspali. Uvijek si govorio da ti se ne spava, ali ti nisam vjerovala. Trcao bi cijeli dan i na zimi i penjali se uz brda, da što više slika napraviš. "Kako ti se ne spava? “, a ti, "pa fino, ne spava”, kažeš.

Nastavim glasno pjevati. Ništa mi draže nije bilo od tog smijeha - i danas je tako.

Poželila sam onu sebe kakva sam bila s tobom, ženstvena, malena, voljena i ucahurena pod tvoje rame, tvoje rebro.

​

Ne bih to nikome priznala, da me moja anksioznost pojela iznutra ka vani, polako, glodala mi kosti, u kiselini želudca se kupala, da mi je kosa smrdila od anksioznosti. Znam da sam sama sebi negdje u dubini, kad ostanem sama, govorila, da nije dobar znak što ne mogu da se zaustavim i što placem navecer u jastuk - tek se znamo 4 mjeseca i minus 10 kila. Znala sam da nećeš ostati. Ali  mislila sam, ja sam, opet. To je tako jer sam ja ovako nesposobna za ljubav i za volit i ne pokazujem fino, nego prikriveno i arogantno, da mi se svidjaš, da te istinski volim. Možda misliš da lažem.

Odlucila sam tada bila da je ljubav zapravo težak posao, govorila bih “full time job je” i vjerovala sam u to. Crno i bijelo. Svu anksioznost mi je nadomjestio tvoj život i kako si ostavio otvorena vrata da udjem u njega i otišao sjeo za sto, uzeo gitaru ili radio nešto na kompjuteru. Tijelo se dugo opiralo da se pusti u beznadje, ne mogavši ignorisati sva zvona, ali srce je odlucilo bilo. Prve 2 kile sam vratila narednu našu zimu, kad si mi dao kljuc od svog stana i rekao da me voliš. Jos 3 kile sam vratila u najboljoj godini života, kad sam shvatila da je to to, volimo se i na istoj smo stranici. Voliš me. Znam da jesi.

​

Na Siciliji, u prašini Etne, na italijanskom balkonu sam te zagrlila oko struka i cestitala nam novu godinu, tacno kad su izbrojali a mi ih gledali - "Sretna ti nova ljubavna godina". Nisi ništa rekao, nasmijao si se. Sad znam da si bio odlucio. 

​

Kada si otišao i mjesecima poslije spakovao moje stvari, vratila se ona. Anksioznost. Ali smo ok sada i ne krivim je, ne zna drugacije.

 

Pusti film ispocetka. 

 

U momentima nostalgije, slabosti, ti kraj crkve u sorcu i plavoj majci..